Koliko puta ste bili ljuti na sebe jer ste „nasjeli“ na neku laž? Možda ste se i sami našli u situaciji kada ste „morali“ lagati? Ili ste jednostavno upoznali neke ljude čije „lovačke priče“ graniče s patološkom lažljivošću?
I možda ste bili ljuti na sebe što niste na vrijeme „prepoznali“ te laži?
Često me kao psihologa pitaju kako možemo znati kada nam netko govori istinu, a kada laže? Možemo li prepoznati laž na temelju nekih neverbalnih znakova? I naposlijetku, zašto ljudi lažu?
Rado bih vam (pa i sebi) odgovorila na posljednje pitanje znajući da govorim apsolutnu istinu, no smatra se da ljudi najčešće lažu iz nekoliko razloga:
kako bi zaštitili sebe, povrijedili druge i osjećali se bolje.
Koje je najčešće opravdanje zašto ljudi lažu?
Najčešće opravdanje koje koristimo u lažima jeste kako bismo zaštitili drugu osobu, odnosno sami sebi lažemo govoreći onu frazu: „Ne mogu mu/joj to reći; povrijedilo bi/ju ga“. Pritom opet sami sebe nastojimo zaštiti jer ne želimo preuzeti odgovornost za ono što kažemo, napravimo. Lažemo drugima i sami sebi kako bismo se prvenstveno mi bolje osjećali.
Honoré de Balsac je rekao: „Ima ljudi koji lažu samo da bi lagali.“ No oni spadaju u kategoriju patoloških lažljivaca i uistinu bi potrajalo da se pozabavimo tom tematikom.
Intuicija je najbolji štit od laži
Imajući svo znanje i prethodna životna iskustva, moram vam priznati da sam i ja, kao psiholog, znala „nasjesti“ na laži. Zanimljivo je kako u tim lažnim trenutcima jednostavno osjećamo da nam druga strana ne govori istinu, no pokušavamo na sve moguće načine uključiti mozak, odnosno racionalizirati. I upravo nas taj racio vodi u ponor prihvaćanja „igre“ druge strane, odnosno počinjemo zanemarivati unutarnje signale (neki bi ju nazvali intuicijom).
I vjerojatno u tim trenutcima se vodimo „racionalom“ kako će i druga strana prepoznati do kojih granica može ići s lažima.
Život s "figom u džepu"
Nažalost ili na sreću, imala sam priliku i upoznati osobu za koju je vlastiti brat rekao kako je ona osoba koja je uvijek igrala s „figom u džepu“. I pitam se kako izgleda život osobe koja neprestalno laže. Jer svakako tijekom dana, života, dođu trenutci kada se trebamo pogledati u „ogledalo“. I sami sebi priznati istinu.
S obzirom kako svi ljudi teže skladu i zadovoljstvu, sumnjam da se takve osobe osjećaju zadovoljno i radosno u trenutcima kada sami sebe pogledaju u ogledalo. No sada mi je jasno zbog čega neki ljudi nemaju ogledalo u kući :) ili imaju samo ono malo ogledalo, koje ih uvjeri da izgledaju dobro i da mogu izaći u vanjski svijet... I plasirati dalje svoje laži.
Što znanost govori o lažljivcima?
Brojna istraživanja potvrđuju iskustva klijenata koji dolaze na psihologijsko usavršavanje i savjetovanje da se lažljivci svojim lažima hrane i žive samo za njih, uljepšavajući svoju „stvarnost“.
Jedan moj dobar prijatelj bi rekao:
„Laži lažima zavode saveznike“. Drugim riječima, lažljivci kao da „nanjuše“ osobe koje u suštini i većinu vremena njeguju ideal iskrenosti jer upravo potonji kao da strše u gomili neiskrenih osoba. I na taj način „remete harmoniju lažljivog orkestra“ i svijeta u kojem neki žive.
No posebno mi se je svidjela rečenica jedne žene koja je rekla nešto u stilu:
„Lažljivci nisu vrijedni mog spomena. Ne želim pričati više o njima, pridavati im svoju pažnju. Dovoljno su dobili mog besplatnog PR-a“.
Zato dragi moji, što je bilo, bilo je. To je prošlo svršeno vrijeme i nešto što je iza nas. Treba lažljivce ostaviti da žive u svom svijetu, pogledati se u ogledalo te uzdignute glave i iskrenog srca krenuti dalje.
Ja vam mogu smo poželjeti sretan put i podsjetiti vas da slušate svoj unutarnji glasić. On uvijek govori istinu!
Ana Celjak
www.crei.hr